Način na koji se odnosimo Danas ubiremo plodove naše bahatosti: imamo pčele koje ovise o hemikalijama i ljudskim intervencijama, pčele koje napuštaju svoje domove u nebrojenim količinama. Može li ova situacija biti obrnuta?prema prirodnom svijetu ima posljedice nevidljive našim očima. Naše uništavanje prašuma i drugih staništa u ime “napretka” izazvalo je potpune i cjelokupne gubitke pojedinih vrsta biljnih i životnjskih vrsta, erozije tla i klimatske promjene koje tek počinjemo razumijevati i koje će nas progoniti generacijama. Odavde se možemo osvrnuti na posljednjih 150 godina i vidjeti kako se komercijalno pčelarstvo razvijalo iz Viktorijanske želje za dominacijom prirodnog svijeta i pokore njenih stanovnika volji čovjeka.

Ovo je bila dominantna paradigma kroz prve dvije trećine dvadesetog stoljeća, sve dok se nismo počeli buditi i shvatati što se događa našoj planeti, kao rezultat naše arogantne pretpostavke kako se prema ovome možemo odnosti kao jami bez dna. Bili smo svjedocima desetkovanih šuma, iscrpljenog tla i zagađene vode i shvatili da kolektivno moramo promijeniti naš život.

Kako uništavamo pčele?

Porast proizvodnje organske hrane i osnivanje raznih pokreta označio je dobar početak u ljudskoj percepciji ovog rastućeg problema, a globalna dominacija mnogih agrohemijskih korporacija čiji je jedini cilj pokrivanje zemlje svojim genetski mutiranim organizmima i hemijski proizvedenim usjevima sve je manja.
Tako je i sa pčelama.

Otkad je L.L. Langstroth otkrio čudesni pokretni ram za košnicu, pretpostavili smo da znamo bolje od pčela koji su to uslovi najbolji za njih, koju veličinu ćelija preferiraju za izgradnju, koliko kolonija može živjeti u neposrednoj blizini, kao i ostale detalje života pčela, sve do parenja matica koju smo mi doveli pod našu kontrolu. A sada ubiremo plodove naše bahatosti: imamo pčele koje ovise o hemikalijama i ljudskim intervencijama, pčele koje napuštaju svoje domove u nebrojenim količinama. Može li ova situacija biti obrnuta?

Niko to ne može sa sigurnošću reći, ali mi koji eksperimentišemo sa održivim sistemom pčelarenja vjerujemo kako odgovor leži u niskoj upotrebi tehnologija koje nemaju utjecaja, koji omogućava pčelama da izgrade saće prema vlastitom dizajnu, uklanjajući umjetna ograničenja koja smo im nametnuli kroz razne izume kako bi sebi olakšali rad. To su prije svega ramovi i satne osnove.

Pogrešno mišljenje

Satne osnove – tanki voštani listovi na koje su utisnuti temelji šestougaonih ćelija, otkrivene su početkom 19. stoljeća, kao način “pomaganja” pčelama, da im uštedimo posao, a time preusmjerimo njihovu energiju na posao koji nama odgovara, na proizvodnju što više meda.

Budući da smo “umanjili” veličinu ćelije, prislili smo pčele radilice da rade na promjer koji nama odgovara. Ćelija na satnoj osnovi veća je od 0.3 do 0.5 milimetara od onih koje sebi pčele grade u prirodnom staništu. Ovo je razlog zbog kojeg su i pčele postajele veće, s obzirom na činjenicu da oni rastu do veličina stanica u kojoj se učahure. Ovladalo je mišljenje kako su veće pčele dobra stvar, jer bi sigurno imali veća rilca što će im omogućuti da se hrane ranije nedostupnim nektarom; imat će veći kapacitet za nošenje nektara i polena.

Nažalost, povećanje veličine pčela utjecalo je na smanjenje učinkovitosti leta, kraći životni vijek i, vrlo vjerojatno, povećanoj osjetljivost na bolesti i parazite. Zagovornici “malih ćelija” tvrde da je razlog za značajno smanjenje Varroe u košnici “nedostatak” prostora za ovog parazita unutar ćelija. Pretpostavljaju kako Varroa ima manje prostora za reprodukciju u manjim ćelijama nego u onim većim. Ali to je još uvijek mali korak ka vraćanju prirodnom pčelarenju.

Održivo pčelarstvo?

Pčele trebaju graditi saće. To je dio njihovog prirodnog životnog ciklusa i dio njihovog biohemijskog nagona da luče vosak i da ga prave, i pčele trebaju slobodu da ga grade na svoj način. Ako to znači da će podići 15% ili 20% više trutova, onda neka bude tako: to je ono što one moraju uraditi a mi nikada nećemo saznati razlog zašto je to tako, niti trebamo. Čini mi se da pčelarstvo, pogotovo komercijalno, više nije održivo u svom sadašnjem obliku. Moramo ponovno razmisliti o našim metodama rada od početka do kraja, ili se suočiti sa padom zdravlja i snage pčelinje populacije. I, na kraju, nedostatkom meda kao čiste, zdrave hrane.

Intenzivno pčelarstvo, pogotovo na komercijalnim razmjerama, oduzima ogromne količine vremena i energije u zamjenu za promjenjivu i nepredvidljivu količinu pčelinjih proizvoda. Obilne količine energije i vode se troše u proizvodnji, čišćenju i sterilizaciji opreme, topljenju voska i čišćenju neizbježnog, neukrotivog i ljepljivog nereda. Prijevoz naših pčela i opreme iziskuje velike količine goriva koje sagorijeva.
Potrebne su nam velike prostorije za spremanje stolarskih i drugih mašina potrebnih za pčelarenje, strojevi za vrcanje meda, kotlovi, rezervoari i druga pomagala potrebna da bi se završio jedan pčelarski ciklus od zazimljavanja do posljednjeg vrcanja meda u godini.

Pčele su preživljavale bez nas

Košnica, okviri, hranilice i poklopci proizvedeni su korištenjem nepovratne energije, pila i ravnih drvenih ploha, dok je ljudsko vrijeme potrošeno na zakucavanju dijelova drveta, spajanju i stavljanju satnih osnova, popravci dijelova. U međuvremenu, “naučni” hemijski tretmani rezultirali su velikom parazitskom i bakterijskom otpornošću. Održavamo pčele na životu umjetnim tvarima, iako su u proteklih stotinu miliona godina pčele to radile bez ikakve pomoći ljudi i naših hemijskih “otkrića”.

Neki pčelari rutinski koriste potencijalno opasne i nezakonite hemikalije – uključujući i antibiotike i organofosfate – riskirajući kaznene prijave i gubitak ugleda među pčelarima, ugrožavajući zdravlje svojih kupaca. Mnoge od tih hemikalija su lipofilne i opstaju u vosku, koji će kasnije ponovo biti topljen kako bi se napravile satne osnove. Utjecaj na slijedeću generaciju pčela je neupitan.

Nema razumijevanja

Ovaj način pčelarenja bio bi razumljiv da uzrokuje većom proizvodnjom meda i zdravijim pčelama. Međutim, količina izvrcanog meda zauvijek će ovisiti o vremenskim uslovima, više od bilo kojeg drugog faktora. U našem modernom, zapadnom svijetu, gdje relativno malo ljudi ima svakodnevni “intiman” odnos sa prirodom, izgubljeno je poštovanje i razumijevanje ključne važnosti pčela u našim životima. Pčele su, po mnogima, okarakterisane kao štetočine, nikako kao vitalni, prirodni izvor hrane. Iznenađujuće velik broj ljudi ne raspoznaje pčele od ose. Naša vlada bi radije pokrila nepregledne oranice s netestiranim, genetski modificiranim usjevima nego uložila u istinski održiv, organski uzgoj ili u financiranje istraživanja pčelinjih bolesti. Čak i naša (Britanska) pčelarska udruženja uzimaju novac od agrohemijskih firmi u zamjenu za njihovo pokroviteljstvo otrovnih sprejeva i pasivno prihvaćanje GM usjeva.

Obrazovati pčelare

Održivo pčelarstvo, u praktičnom smislu, može značiti prihvaćanje manje proizvodnje meda po košnici u zamjenu za zdravije pčele. To može značiti, barem u kratkom roku, prihvaćanje težih zimskih gubitaka u zamjenu za poboljšanje snage preživjelih društava. To će gotovo sigurno značiti povećan obilazak društava i ocjenjivanje poželjnih osobina koje se mogu vidjeti na licu mjesta. Ovo će značiti da se pčelari moraju više obrazovati, što je samo po sebi dobra stvar.

Uzrok i posljedicu za ovakvo stanje možemo tražiti u samim pčelarima. Moramo dijeliti više informacija jedni s drugima i učiniti više napora na educiranju javnosti, a posebno sljedećih generacija. Pravi odgovor znaju pčele. Naš posao je da im ponudimo najbolje moguće uslove u kojima mogu riješiti svoje probleme, kao što su uvijek rješavale. (Phil Chandler, www.biobees.com)